Neka me spale, ali u Mostaru ja groba ne želim

AUTOR:e5e8659823d3762654867039ee9de933
Oliver Cvitković

Pjesnik, novinar, boem i zanesenjak Milenko Mišo Marić u grad na Neretvi stigao je davne 1961. godine. Generacije su odrastale uz njegove pjesme koje su interpretirali Indexi, Zdravko Čolić, Kemal Monteno, Željko Samardžić…

Lako je bilo dogovoriti intervju s pjesnikom Mišom Marićem, premda je bio sumnjičav pitajući se je li došlo vrijeme za njegovu istinu. Kao prekaljeni novinar na sva je pitanja odgovarao jasno tako da ih svatko razumije.

Kako danas i gdje živi jedan od simbola grada Mostara Mišo Marić? Kako obitelj?

– Da sam simbol – sumnjam. Mostar ih je narađao dovoljno, šta ću mu ja? Odgovore ukucavam u Exeteru, 200 milja jugozapadno od Londona. Ako na Zapadu ima juga. S prozora vidim La Manche, a zagledan sam južnije, gdje me nema. Trajem, spokojan. Oko Azre i Milene, hvala na pitanju, odlično. Milena nas i zetom obradovala. Jean Mark, Kanađanin francuskih korijena. Kad nam je poslao antologiju kanadske poezije u koju je uvršten s 22, milo mi. A Azra kaže: “Kud ćeš, kćeri, za pjesnika kukala ti majka”?… Milena poslovno putuje svijetom. Kad je ne vidim nekoliko dana, bolan sam.

Pišete li trenutno što i ako jeste, o čemu je riječ?

– Kolumnu za “Bosansku poštu” u Oslu, po blogovima, prijateljima… Upravo sam ispovraćao “Mostarenje II”. Prvo je bilo o ljubavi i dobrim momcima. Ovo je o mržnji i bitangama. Jer: šutljiv svjedok – saučesnik. Pjesme i tekstiće za pjevanje prestao. Prva Perišićeva me strefila posred duše, a duša je porodilište pjesme.

Što Vam najviše nedostaje u životu u tuđini?

– Ono čime damaram i dišem, porodicu i prijatelje, imam. Fali mi Rondo s Icom, Mirom, Đanijem, Nihom, Pinđom, Manjgom, Dadom, Ćonom… I Hamicom da nas posluži, a ne zalampa… Fali da pod platanima dočekam Piera, Antića, Šibu, Zuku, Skendera, Montena, Čolu, Arsena, Vajtu, Davora i Indekse; puno domaćih i gostujućih drugara koji su i platane nadvisivali… I Vilim iz trafike na uglu što mi čuva par kutija Kenta i M.M. za stolom, šahom i ledenim “Kamenim” mi fali… Moj prvi mostarski prijatelj zlatnih ruku i takvog srca Kreša Ledić, Emir Balić bez ružna štrapa, moj Stole Lasić pitome i mirisne duše, djetinje. I “Kiše” koje smo zajedno rađali.
Blizanac po duši

Veže li Vas što uz današnji Mostar?

-Uspomene. Svi i sve što nedorekoh. Radobolja pod prozorima k’o uspavanka, slavujčić što me jutrom budio iz bašče gdje sad Škoro umije ugostiti… Lipe iz Nazorove koje Monteno pjeva “Na kraju grada, u tišini”. Kad pisah tekst, izmjestih ih da im miris cvata, ma kakav Chanel 5, ne pogane auspusi… Park, u koji vedrih dana vodih kćer na klackalicu, fišek vrućih kestenova s jeseni, na Lenjinovom, obožavala ih… Probe s Kapljicama u amfiteatru i svaka Kapljica, pojedinačno… Bristol, Neretva, Ruža; sva zborna mjesta drugovanja i ljubavi… Ljudi… Čitavo čovječanstvo dragih ljudi.

Pri spomenu grada, što Vam prvo pada na pamet?

– Sve, svaki ćošak, svaki prijatelj, znanac, prolaznik s kojim razmijenih dobar dan, a željeli smo takav jedan drugom. Sve mi pada na pamet… I još više na srce.

Javljaju li Vam se stari prijatelji/drugovi? Razmijenite li poneku s velikim Perom Zupcem?

-S Pierom se čuo i jučer. Piero je moj blizanac po duši, uz porodicu najljepši praznik u životu, a uz Aleksu najveći pjesnik Mostara. Učinio je da davne i ove modre kiše jesenje nisu meteorologija; to nebo laticama nježnih stihova zasipa grad. Zato s njim i svima koji nisu opravdano odsutni, ma gdje da su, ima me. Tu s porodičnom Boškom Čavar skypam, duhoviti Kljakljaš me razvedri. I s onim od Sutine do Šarića harema, Maslina. S onim na brijegu, uz Aleksu, s Mikom mojim Ledićem ispod čempresa, u Cimu, kad stignem, popričam. Mrtvi mi u snove dolaze; čuvamo se. Moji mrtvi su živi. Znam tu mnogo živih koji su mrtvi.

Koliko nam je poznato, u Mostar navratite, doduše rijetko. Kako Vam se danas čini slika grada?

– Imadoste li, zaboga, lakše pitanje? Odrasli smo, da se ne lažemo. Grad je poderan. Vidim dva naselja uz nabujalu Neretvu širu i dublju nego ovaj La Manche ili British Channel. A nigdje Veljka Rogošića i Atine Bojadži da ga preplivaju, učine Neretvom između Europe i Otoka k’o što su njih dvoje u vrijeme Juge koja je za mene bila da iskreno volim sve i svi vole mene. Sad je samo slijepci i podlaci zovu mrakom. Ispravit ću se: ljetos u ruševinama Abraševića sretoh zanesenu, pametnu mladost koja mašta jedan Mostar.

Što Vas najviše zasmeta i jeste li razočarani tenzijama?

-Grozim se nad dokazivanjem ljubavi prema svome, mržnjom prema drugom. Psihijatrijski slučaj. Razočaran sam što ne vidim volju i snagu koja bi glasnogovornike zla azilirala na Domanoviće.

Je li, prema Vašemu mišljenju, moguće obnoviti suživot u Mostaru i, ako jeste, kako to učiniti, s obzirom da je toliko vremena prošlo od rata naovamo?

-Ovaj prognanik nije Arhimed da uzvikne: “Eureka”! Iz osobnog iskustva bez napora bih mogao dokumentirati da može. Ovi što tvrde suprotno mlate teškim maljevima laži i podvala u zatioke mostarske djece danas, i njihove u nedogled. Kakva, fucking, politika, ideologija i patriotizam u masnu buđelaru?
Rat u Mostaru

Možda je neugodno pitanje, ali nas zanima je li Mišo Marić otjeran iz Mostara. I kako ste uopće napustili Mostar?

– Pitanje nije neugodno, al’ slučaj jeste sraman. I ne samo na primjeru M. M. nego desetaka tisuća Mostaraca istog prokletstva. Kad sam u dnevniku TVSA, vrijeme oštrenja jezičkih kama, pozivajući na razum i mir, izgovorio: “Pitajte majke žele li više brončana sina u parku il’ živa u dvorištu”, pucali su mi kroz prozor. Da sam ja a ne Milene gledala crtić, ćao đaci. Kad sam se bavio evakuacijom majki, djece i trudnica, na Srpskom radiju s lijeve Srbin Božo Kijac je govorio: “M. M. izdajnik srpskog naroda, spašava samo balijsku i ustašku djecu, ustaški je suradnik”. Kad završi kič, četnik Božo svrati kič ustaša Kozo na BMV-u, prisloni mi automat na čelo. “Imam jedan metak za tebe”, veli, pomene mi mrtvu mater… Iz maskiranog Stojadina ispadaju tri maskirane karikature, mlate puščetinama. Na Stojadinu piše Džihad, Alahu Ekber, Za Dom Spremni. Jedan žgoljav, zelena beretka na glavi, preko nje traka s natpisom “Zelene beretke”, valjda za daltoniste. Na beretci metalna šahovnica, polumjesec i zvijezda, na prsima hakenkrojc, zahrđalo fašističko ordenje, jedno i novo, vatrogasno. Krezub, šuška: “Tvoj prijatelj Želja Samarđić s on stranu pjeva ćetnićke, vadi ozvućenje “Kiša” da mu pustimo ilahije i domoljubne”. Kažem da moj prijatelj Želja nije “ćetnik”, leži u bolnici na Brijegu, razvalili ga s Huma PAM-om. Nahorozi se, ubit će me budaletina, potegnem: “Pitaj gradonačelnika Ćelu, od dvije sestre su”. Pita onog do sebe: “Jesul baš rod”? Onaj potvrdi. I krezo mi mater, obeća vratiti se. Odu. Nekoliko dana kasnije, u pauzi “razvlačenja pameti” s divnim čovjekom i prijateljem Goranom Bakovićem raznosim kese hrane u Husinske bune. Goran je jedan od par sličnih u Konzulatu koji s rizikom da vlastitu ostavi siročićima noćima odvozi ranjenu djecu i trudnice već u bolovima za Split, a dovozi dječje hapice, kozmetiku, lijekove… Dok dahćemo stepeništem na tuce vrata vidim natpis “Zauzeto Habibija”. “To je onaj što je dolazio po ozvučenje” veli Goran… Posjećuje me i neki Sejo Pašić, elitni primjerak krtiminalca –psihopate zbrisalog iz knjige psihijatra Cesarea Lombrosa. Taj niska čela obećava da će lično “ubiti oba govneta”, mene i brata Dedu. Dok s braćom Sadžak s uperenim automatima upada u autobuse prestravljene, upišane dječice i uplakanih majki da provjeri “spašavam li četnike”, pukovnik Umproforac koji izvodi konvoje govori: “Ovo su ustaše”. Šutim. “Jutros sam bio na onoj strani, oni bradati tamo s mrtvačkim glavama, ono su četnici”. Šutim. Cinično se smiješka: “Interesantno, Mister Marik, ovo kod vas ratuje fašizam protiv fašizma”… Kad je oko 10.500 nejači i tuge bilo na sigurnom po Dalmaciji i Sloveniji, odem u Split na dva dana, od UNHCR I UNICEF izmolim 25 tona hrane za preostalu, gladnu djecu po podrumima, i za odrasle. Za to vrijeme mi “oslobode” stan.( Dio slika i skulptura što skupljah kćeri a nisu uspjeli odnijeti ponudi da sačuva kum kojeg sam za Černobila uzeo u Konzulat a davno, zbog krasnog oca Tonče, pokoj mu duši, u srce. Kad kuma iz izbjegličke fukareštine molih jednu sliku da kupim kćeri cipelice, veli “Bio je rat”. Tako sam izgubio slike i kuma. Ostala mi potvrda-spisak s potpisom kuma da “čuva”. Spremam se provjeriti preko Strasbourga)… Krajem srpnja Vaha Halilhodžić mi savjetuje da bježim jer se p’jana vlast kod “Bajrama” izjasnila da treba počistiti sve Srbe, Jugoslavene i titovce. Ispunjavam uvjete premda se Srbinom nisam nešto osjećao, ali ostalim jesam i da me stoput ubiju. Dan iza Vahe svrati mi prijatelj Bariša Krtalić, Karadžićevi Srbi ga na početku skratili za ruku, veli isto što i Vaha. Moram Milenoj sačuvati oca, znam šta je bezočinstvo, pokupim se u Split, sklonim pod okrilje UNHCR-a i UNICEF-a, skupljam po Europi i šaljem pomoć za Mostar, a kao volonter EU organiziram evakuaciju oko 2300 bh. majki i djece za Italiju, Češku, Francusku, Španjolsku i Britaniju. Dan po odlasku iz Mostara, kraj srpnja – početak kolovoza ’92. u Dječjem konzulatu granata nađe Denisa Kokanovića, gitaristu “Kiša”, sina mog prijatelja Mahe. Po radio Mostaru: granata je s Čobanovog polja. Po balistici: “Zolja” iz Popovske bašče. Dobri dječak Denis je platio moj “grijeh”… Veljače ’93. sam došao u Mostar, izveo jednu grupu majki i beba, poslao za Francusku, a po savjetu Ryana Grista, šefa EU u Splitu koji mi je isposlovao UK vizu i platio kartu, stropoštao sam se na Heatrow 4. ožujka. Ostalo je history, ili tuga, svejedno. Da sumiram: svaka sloboda sliči na one koji je donesu. Mostarska nije iznimka. Moj putni nalog u nepovrat nije potpisao niti jedan moj narod. Potpisala ga je nazimafija desnim kažiprstom ovlaženim na jastučetu za muhure.

Slovili ste za velikog idealista, emotivca, boema i zanesenjaka. Jesu li Vas sva ova događanja promijenila. Jeste li uopće mogli zamisliti da nas ovakvo što može zadesiti?

– Rekoh da imam blizanca po duši, Piera, al’ nemam dvojnika. Taman posla, ni s ovim jednim ne znam šta ću. Dakle, ostao sam jedan, isti? A događanja sam slutio i javno upozoravao. Kad je Mostar prvi put granatiran, telefonom iz drvarnice Drapšinove 15 uletim u Dnevnik TVSA. Hadžifejizović vodi, ide izvještaj sa sjednice Predsjedništva BiH koju završava predsjednik tvrdnjom da je “stanje neposredne ratne opasnosti, ali nije rat”. Senad me najavi “s alarmantnim vijestima iz Mostara”. Izgrcam: “To što predsjednik zove neposredna ratna opasnost u Mostaru je definitivno rat – po mom gradu padaju granate”. Malo potom zove Senad, naružili ga iz Alijinog kabineta: “‘Ko je to M. M. da proglašava rat ako predsjednik kaže da nije”!? Sutradan Večernje objavile noticu: “Rat u BiH objavio M. M. telefonom iz podruma”.

Stari most, Radobolja, Rondo, Velež, Mostarske kiše…, sve nabrojano postoji i danas, ali… Kako je to sve bilo nekad, a kako je sada?

– Kad sam prvi put prošao Novim/Starim, nit’ su moji tabani poznali teneliju, nit’ tenelija moje tabane. Rondo je nevina žrtva maloumlja. Zamislite da Venecijanci sruše Trg sv. Marka? Veleža, u čijoj sam himni pjevao “Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja”, još ima. A ljubavi?… Kiše su usahle s Jugom, zauvijek… Sve ovo sada replika do replike. Dude za bebe koje narod zove i varalice… Oko Kiša sam najinformiraniji pa: svaka Kapljica lijepog pljuska zna da smo čuvali od zaborava one koji su izginuli braneći od fašizma sa željom da nam se više nikad ne ponovi.

Uz ode njima stvarali i pjevali o vinogradarima, duvanjarima, rudarima, zidarima, graditeljima pruga i puteva… Pjevali na svim jezicima Juge, al’ i engleskom, talijanskom, ruskom, njemačkom, francuskom, bome i romskom. Jednako su nas razumjeli Bajro s Karašebeša i princ Charles iz Buckinghama. Kad su djeca Mostara otvarala jubilarni Festival djeteta u Šibeniku “Lijepom našom” i kasnije je troglasno, u stavu mirno, pjevale diljem Hrvatske, pola današnjih prvokategornih domoljuba nije znalo slovca, druga polovica dvoumila: pjevamo li šlager il’ staru gradsku?

U knjizi “Mostarenje” navodite brojne anegdote o Džemalu Bijediću, tadašnjem predsjedniku jugoslavenske Vlade. Kakva Vas sjećanja vežu uz njega?

-Evo jednog: kad je Gadafi, (kojeg su masakrirali u ime demokracije, a podrazumijeva se nafte) posjetio Mostar, dat će mi intervju za Radio. Đema mi ugovorio, dok čekam, sjedim s njim u vili Neretva. Ulazi Muharem, šef gradskog protokola. “Druže predsjedniče”, veli, “Pukovnik želi klanjati, organizirali bismo u Karadžozbegovoj”. “Organizujte”, odgovara, “ali nemojte slučajno da uđe u praznu džamiju”. Muharem vrti glavom. “Vi znate da se ovi naši ne pretrgoše klanjajući”, veli. “Odmah po autobus pa u Podveležje, napunite Mumina, svi znaju”. Muharem krene, on zove: “Muhareme, prvo ih svratite u Banju, nek operu noge, kad sazuju opanke, utušiće ga”.
Aleksa Šantić i ‘Kiše’

Riječ-dvije o Aleksi Šantiću, Vašem bratu po “oružju”? Žalosti li Vas što je i on, nedavno, postao meta podjela u gradu?

– Aleksi se događa ono čega se Crnjanski pribojavao: “deklamovaće ga o sv. Savi”. Ćifte i popovi su ga oteli Mostarcima, a grad je olako dao pjesnika čija je Emina najpjevanija ljubavna na Balkanu. Ubijali su ga i živog i u bronci, a nikad nadrasli u ljudskoj čistoti. Valjda je slutio šta mu se sprema citirajući pred smrt 114. suru iz Kurana: “Skloništa tražim… skloništa od Uduvala, od Izdajnika, koji duva u grudi ljudske, skloništa od Džina i od ljudi”… Tužni nas Aleksa Džina se plašio, a patuljci ga, po ‘ko zna koji put, ubijaju.

Koja Vam je (ili više njih) najdraža pjesma o Mostaru?

– Pierove “Kiše”. Niti jednu s toliko lijepa grada i lijepe ljubavi ni u europskim ni svjetskim antologijama nisam našao. Veličanstven lirski obelisk Mostaru i ljubavi.

Neizbježno je pitanje o mostarskim liskama. Tko su po Vama najveće liske Mostara?

-Ja tu ne mogu provesti 15 minuta da mi ne potegnu “duhovitost” iz Gretinog repertoara. Duhovitost Mostara je gretoizirana, degradirana. Neoprostiva nepravda prema Ici Voljevici, Mehi Sefiću, Tomi Topiću il’ Jozi Lepetiću – autorima literarnog humora ravnog onom od Bernarda Showa preko Jaroslava Hašeka do Duška Radovića.

Premda po rođenju niste Mostarac, čime Vas je ovaj grad opčinio da ste toliko zaljubljeni u njega, kao najrođeniji?

– Dobrotom prijatelja koje pominjah i sugrađana koji nisu izdali grad, sebe, pa tako ni mene. A srastao sam s Mostarom i svetinjama: kolijevkom kćeri i grobnicom majke.

Svratit, bude li zdravlja – da. Kad krep

Svratit, bude li zdravlja – da. Kad krepam – ne.

-Groba ne želim. Užasava me pomisao da po zvizdanu ili bureštini ne’ko komu sam bio drag mora na Sutinu slušati kako me hvale i kako grumenje zemlje muklo udara po kovčegu. Da najdražim ostavim u naslijeđe podizanje spomenika – taman posla. Neka me spale, s pepelom što je najjednostavnije. Željah, nekad, malo u Radobolju, malo na rodno Petrovačko polje dok ne čuh da je prenos urne preko granica kompliciran. Ali ako bi se kojim slučajem u Mostaru istovremeno zatekli Zubac i Monteno, Kapljica ima, pa Piero kaže onu što počinje: “Lepa Azra dok se dan gasi/ zaliva cveće na terasi/ Milena ispod Cucove slike/ zlatnoj lutci plete kike…/”, moja djeca otpjevaju “Mostarsku majku” a s Kemicom “Za svoju dušu” u kojoj podigoh čašu za sve dobre duše; e to bi bilo zgodno. Dvije moje najdraže dame me vole, čuvat će me, a pretpostavljam da sam još ponekom drugačije drag. Bit će lijepo ako me se u vedrim časima sjete. I ja bih njih, ali tamo i sjećanja utrnu

Related posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.